Za njega kažu da ne podučava već - inspiriše. Godi Keler je norveški pedagog koji je nekad radio s decom, danas puno više s odraslima. Putuje tako od Norveške, Islanda, Švedske do Baltika, Azije, Mađarske, Slovenije i nastavnike i roditelje savetuje kako iz dece “izvući” ponajbolje, kako im pomoći da razviju svoje potencijale, jer svako ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako se nisu znali uklopiti u sistem, žive obeleženi neuspehom. “U Evropi gotovo 25% srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu, drogi... To su uglavnom ljudi koje je sistem naveo da izgube samopouzdanje, veru u vlastite sposobnosti.
Treba ih motivisati
Današnja škola često ne zna motivisati decu, ali ih zna zaplašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, kaže Keler koji je desetak godina bio predavač na valdorfskom Univerzitetu Rudolf Steiner u Oslu, a sad već desetak godina svoju Školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara koje je prošli vikend napravio i u Zagrebu.
Roditelji s kojima radi, bili oni u Armeniji, Hrvatskoj ili na Islandu, vrlo su slični. “Veća je razlika između tih ljudi i njihovih ostarelih roditelja, nego između današnjih roditelja u Armeniji ili Norveškoj, u ovo doba globalizacije svud vidim sličan tip individualizma. Zapadnjački način razmišljanja uzima maha.” Što to znači u školi i pedagoškoj praksi? “Obrazovni sistem je većinom uniformiran i kratkovidan, priprema decu za sledeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Stavljaju veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspešni ovde i sada, no pripremiti dete za život ne znači tražiti od njega da nužno bude odlični u svim predmetima i svemu što od njega traži škola.”
Brojke ubijaju duh
Pedagogija je umetnost motivisanja, više će puta ponoviti Keler koji podučava odrasle kako decu motivisati, kako “lenčine” i “neradnike” naterati da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri. “Ako dete ne pokazuje dobar uspeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje je da nije dovoljno dobar i pametan. Školi je bitno imati statistiku, brojčane pokazatelje, sistem insistira na tome. Dete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje. To je puno veći problem nego loše ocene. Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentrisan, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje deo neke druge, specifične statistike.
U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sistem tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura poverenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rešenja za svako dete, već da svako dete što pre natera da se uklopi u sistem”, govori Keler. “Na neku decu testovi i ispiti odlično deluju. Na mnoge ne. I u Hrvatskoj sam pitao nastavnike koliko često vide da loša ocena bude podsticaj, da dete koje dobije lošu ocenu kaže: “E, sad ću ja to bolje”, pa onda stvarno radi i dobije bolju ocenu. Loše ocene uglavnom demotivišu. Ako loša ocena može da motiviše dete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način. A drugačiji način je da tražite koje su mu jake strane, razmislite kako ga ohrabriti i podstaći da se razvija u nekom području gde je dobar. Tu roditelj može da uradi više od učitelja.
Podrška roditelja
Najgore je kad dete koje je u školi dobilo lošu ocenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće. Deca koja u školi nisu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspešni ljudi, to su deca koja su imala roditelje koji su ih podržavali i koji su im govorili da u njih imaju povjerenja. Roditelji bitno utiču na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka demotivišućeg školskog sistema.”
Izvor: Jutarnji list