Život je više od lova na dobre ocene. Život je više od pripremanja ispita. Deca mogu da postignu više od dobijanja dobrih ocena. Mi ih potcenjujemo kad svu njihovu težnju i napore merimo samo dobrim ocenama u školi. Roditelji svojoj deci sve više pristupaju kao treneri ili menadžeri. U osnovi ovog postupanja nalazi se stav da su deca zapravo nesposobna da odluče šta žele i čemu treba da teže. Budući da su tako nesavršena i nepotpuna, roditelji moraju svojim savetima i nalozima priteći u pomoć.
Ali deca ne žele da stalno budu ispravljana i kritikovana; ona to isto tako nisu ni zaslužila. Ona su sposobna i mogu da preuzmu odgovornost za sebe, a u najboljem slučaju i za druge. Ona su od malih nogu razvijene ličnosti sa sopstvenim potrebama. Sposobna su da sabiraju sopstvena sećanja i iskustva i da gospodare svojim sposobnostima i talentima. Deca nikome ne pripadaju do samima sebi. Ona su orlovi; nisu kokoši.
Da bi naša deca mogla da razvijaju talente i darove koji leže u njima, moramo im pristupiti bez straha i brige i bez unapred stvorenih predstava i namera. Zato moramo da im se prepustimo i da sa njima uspostavimo pravilan odnos. Ali to ne sme biti odnos koji postoji između nadređenog i podređenog ili između obrazovanog i onog ko tek treba da se obrazuje. To mora biti odnos u kome se sreću dva ljudska bića koja su, istina, različita, ali i spremna da uče jedno od drugog. I da uživaju u tome da zajedno otkrivaju svet. Moramo, dakle, naučiti da sa svojom decom razgovaramo na ravnoj nozi. Ništa nam neće škoditi ako pritom budemo morali da čučnemo.