Prvi izlaz je u neznanju. On se sastoji u tome da se ne sazna, ne shvati da je život zlo i besmislica. Ljudi iz te grupe, najvećim delom žene, ili vrlo mladi, ili vrlo glupi ljudi, još nisu shvatili ono pitanje o životu koje se postavilo Šopenhaueru, Solomunu, Budi. Oni ne vide ni aždaju koja ih vreba, ni miševe koji nagrizaju žbunje za koje se oni drže, i oni ližu kapljice meda (1). Ali te kapljice meda oni ližu samo privremeno: nešto će im već skrenuti pažnju na aždaju i miševe i - biće kraj njihovom lizanju meda. Od njih nemam čemu da se učim, nemogućno je prestati znati ono što već znaš.
Drugi izlaz je u epikurejstvu. On se sastoji u tome da se, spoznavši beznadežnost života, koriste ona dobra koja postoje sve dok se to može, da se ne gleda ni u aždaju ni u miševe, i da se liže med na najbolji mogući način, naročito ako ga je dosta palo na grane. Solomun govori o tome izlazu ovako:
"Za to ja hvalih veselje, jer nema ništa bolje čoveku pod suncem nego da jede i pije i da se veseli ; i to mu je od truda njegova za života njegova, koji mu Bog da pod suncem."
"Hajde, jedi hleb svoj s radošću, i vesela srca pij vino svoje...Uživaj život sa ženom koju ljubiš svega veka svojega taštega, koji ti je dat pod suncem za sve vreme taštine tvoje, jer ti je to deo u životu i od truda tvojega kojim se trudiš pod suncem...Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš."
Toga izlaza pridržava se većina ljudi našeg kruga. Uslovi u kojima se oni nalaze čine da je u njihovom životu više dobra nego zla, a moralna ograničenost daje im mogućnosti da zaborave da je njihov povoljniji položaj slučajan, da svi ne mogu imati hiljadu žena i dvoraca kao Solomun, da na svakog čoveka sa hiljadu žena dolazi hiljadu ljudi bez žena, a na svaki dvorac dolazi hiljadu ljudi koji ga grade u znoju lica svoga, i da ta slučajnost koja je od mene sad načinila Solomuna, sutra može da me napravi Solomunovim robom. Ograničenost mašte tih ljudi omogućava im da zaborave ono što nije dalo spokoja Budi - da zaborave neminovnost bolesti, starosti i smrti koja će danas - sutra uništiti sva ta zadovoljstva.
To što neki od tih ljudi tvrde da je ograničenost njihove misli i mašte filozofija, koju oni nazivaju pozitivističkom, ne izdvaja ih, po mom mišljenju, iz grupe onih koji, ne videći pitanje, ližu med. Ja ne mogu podražavati te ljude: pošto mi mašta nije ograničena, ja ne mogu veštački stvoriti tu ograničenost u sebi. Ja ne mogu, kao što ne može nijedan živi čovek, odvojiti očiju od miševa i aždaje kad sam ih već jedanput ugledao.
Treći izlaz je u snazi i energiji. On se sastoji u tome da se uništi život kad se već shvati da je život zlo i besmislica. Tako postupaju retki, jaki i dosledni ljudi. Shvativši svu glupost šale koja je napravljena s njima, i shvativši da je bogatstvo umrlih veće od bogatstva živih, i da je najbolje od svega ne postojati, tako i postupaju i odmah svršavaju s tom glupom šalom ; sredstava je mnogo: omča o vrat, voda, nož kojim probodu srce, vozovi na železničkim prugama. Sve je više ljudi iz našeg kruga koji tako postupaju. U najvećem broju slučajeva, ljudi postupaju tako u najlepšem periodu života, kad su duhovne snage u procvatu, a mnoge navike koje ponižavaju ljudski razum još nisu usvojili. Uvideo sam da je to najdostojniji izlaz i hteo sam tako da postupim.
Četvrti izlaz je u slabosti. On se sastoji u tome da su spoznavši zlo i besmislenost života, nastavi odugovlačiti život, znajući unapred da iz toga ništa neće izaći. Ljudi takvih shvatanja znaju da je smrt bolja od života, ali nemajući snage da postupe po razumu - da što pre završe s obmanama i ubiju se - kao da još nešto očekuju. To je izlaz u slabosti, jer ako ja znam šta je bolje i ono je u mojoj vlasti, zašto da se ne predam boljemu?... Ja sam pripadao toj grupi...
Odavno je nastala istočnjačka basna o putniku koga je u stepi presrela krvoločna zver. Spasavajući se od zveri, putnik skoči u presahli bunar, ali na dnu bunara ugleda aždaju razjapljenih čeljusti, spremnu da ga proguta. I nesrećnik bojeći se i da izađe, da ga ne bi divlja zver rastrgla, i da skoči na dno da ga aždaja ne bi progutala, uhvati se za grane divljeg žbunja, koje je raslo na stranama bunara, i pridrža se za njih. Ruke mu malaksaše i on oseti da će uskoro morati da se prepusti smrti koja ga vreba sa obe strane ; ali ipak se držao, i dok se držao, obazre se unaokolo i ugleda kako dva miša, jedan beo drugi crn, podrivaju žbun optrčavajući ravnomerno oko njegovog korena. Drvo će se samo sobom oburvati i slomiti i on će pasti aždaji u čeljusti. Putnik to vide, i shvati da mu nema spasa; ali sve dok visaše, on posmatraše oko sebe i spazi na lišću žbuna kapljice meda, dohvati ih jezikom i poče lizati.
Lav Tolstoj, “Traganje za Bogom”, preveo: Nemanja Glušac
Izvor: Radioaktivni komarac