Ljubav jača od svih čaršijskih priča: Malo koja bi ostala s muškarcem koji ne može imati djecu…

Jednog davnog sarajevskog ljeta odlučio Enver da svojoj kući dovede Branku iz Beograda.

Foto: iStockphoto.com Foto: iStockphoto.com

Enverova kuća na tu vijest planula gore nego što je gorila u ratnim godinama, a Enver stajao pred svojom odlukom silnije nego što je stajao na bojnoj liniji godinama prije. Digla se na noge i čaršija i mahala, ustala namah i porodica i rodbina, svi da isprave Enverov put i spriječe sramotu da prevali prag.
„Nemamo mi sine ništa protiv njih“, govorili, „ali ne trebaju nam u našoj kući. Nama naše, njima njihovo“.
„A meni moje“, odgovar’o Enver. „Meni moje, meni moja Branka.“

  

Kad insan sebi nešto utuvi u glavu, nema te sile ni tog išareta koji mu to može istjerat’ iz glave. Čitav svijet da se okupi pred njeg’ i da mu horski ponavlja da ne valja tako, i da mu sve dokaze iznese pred oči, riječi će se odbijati od njegove uši kao što se kamenčić odbije o zid, ne ostavivši ni najmanji ogreban trag. A ništa se čovjeku ne utuvi u glavu, toliko duboko i toliko lako, koliko ljubav, i koliko žena.

I bilo na kraju kako Enver rek’o. Branka došla u Saraj’vo, u Sarajv’u sa Enverom podigla dom. Dani prolazili, ljubav širila krila. A ona vječna razmirica Jugoslavena – religija, ta sveta slučajnost koju smo dobili rođenjem i roditeljima pa se radi nje desetine puta dizali na boj – u njihovoj je kući lahko drugovala. Bajrami se i Božići fino slagali, Ramazani i Vaskrsi bili bliski prijatelji. Branka je zadržala svoja vjerovanja, Enver jednako zadržao svoja, pa su sve ljepote različitosti zasjale u jednomu nasmijanom domu. Sarajevski.

Godine tako za minulim tekle, a novosti nisu prelazile prag. Familija se uskomešala, mati Enverova uzvrtila, otac počinjao sve više da šuti. Po ulici se pričalo svašta, a u kući Enverovoj bivalo straha i oborenih lica. Mahala k’o mahala, ne treba joj puno da sama od sebe sagradi priču, a priči još manje da u svako uho zadjene trag.

„Ja sam Envere bila doktorima“, govorila Branka, „i doktori rekli svoje. Djecu imat ne mogu, a ti možeš i trebaš. Ja bih zbog toga da idem.“
„Kuda da ideš, Brankice?“
„Nazad u Beograd. Ti me razvedi i pusti da idem.“
„A što da ideš, Brankice?“
„Da dječiji plač pustim u kuću Envere. Ja ne mogu, ali ti možeš – oženi drugu, meni nisi dužan ništa, a ja ću nazad kući u Beograd. Ne mogu ti uskratiti da postaneš otac.”

 

Šutio Enver i gledao joj oči. Čitao šta krupnim slovima piše. Šutio Enver pa rekao: „Brankice, ti ako ideš jer me više ne voliš, ili jer drugoga voliš više no mene, a ti onda idi, ja te puštam. Ali, ako odeš od mene iz bilo kojeg drugog razloga, imaš moju riječ da me jutro neće zateći živog.“

Noć zanoćila kako je zanoćila. Jutro ih zateklo u mukloj tišini, onoj što ispuni sobu ljubavnika kada se jedno sprema na put, a drugo ne umije ništa da kaže, već tone i nestaje k’o strpljivo vrijeme. Branka kako ustala, tako počela da pakuje stvari, a Enver odnekud iznio omču, i kao mrtvaca je tresn’o na stol. “Ti u Beograd – a ja pred Boga. Pa bujrum.”

I ćutalo vrijeme na patosu sobe, i ćutalo dvoje bračnih drugova. Gledali se i jedno drugo iščitavali. Branka je voljela kao antička drevna žena, kao bačena magija, voljela iskreno i bez trunke svog interesa, spremna u svakom času da žrtvuje sve čega se dohvatit’ može, za trenutak sreće njenoga Envera. A Enver to jasno vidio, pa tiho plakao nad svojom srećom, i grlio je u bijeloj tišini jutra kao da se drži za goli život.

Dani zatim prolazili, prolazile hefte, a Brankina se borba sa sobom samom tiho odvijala u prividnom miru. Pristala Branka na kraju da ostane, ali izgubila dosta od svoje vedrine. Često bi je na ulici stizali pogledi, oni sa kukama zakačenim na krajeve, često je stizao prigušen smijeh i siva ljudska kalemljena pakost – podsjećali je na njenu neispričanu tajnu. Mahala nije znala, ali je pričala kako je htjela i kako je riječima od drugih čula.

  

A onda se, večeri jedne, ničim drugačije od mnogih minulih prije, Enver spustio u čaršiju i tražio kafane, gdje zjale prodaju mahalski pijanci. A lahko u Sarajevu pronaći pijance, pa tako u prvoj nabasao na njih, pa kofol pijući i zboreći s njima, pričao kroz plač i lažno pijanstvo, ono što će kasnije širiti po gradu – kako nema na svijetu žene k’o njegova Brankica, i kako bi malo koja, ako ijedna, ostala s muškarcem koji ne može imati djecu…

Onu godinu kada je rahmetli Enver umro od raka, Brankica se tiho vratila u Beograd. Ništa sa sobom nije ponijela do njegovu sliku a ta slika, vele oni koji je znaju i koji su joj išli posjetiti stan, stoji na zidu iznad kreveta, u spavaćoj sobi, uramljena i centrirana, čista od prašine i stranih pogleda – ta slika, i ništa drugo. Ni ikone, ni sata, ni umjetničkog djela. Jedino Enver.

Brankica više nikad nije došla u Sarajevo. Neće, kako stvari stoje, nikad ni dolaziti. Živi sama, čita svoje polovne knjige i sluša davno proživljene pjesme. U Beogradu kraj Dunava otvorila malešnu kafanu, nazvala je “Enverova djeca”, i sve pare što jutrom u njoj ostanu, poklanja na ulici siročadima i ciganima. Sebi ostavi tek da ima za hranu, i tu i tamo pokoju polovnu knjigu.
Iz svega ispričanog skoro da se podrazumijeva ali neka se i to zabilježi i kaže – Branka se nikada nije ponovo udavala.

Autor: Sarajevski John Doe