Prijatelji smo već 20, možda 30 godina te, iako smo većinu tog vremena živjeli u različitim gradovima, još uvijek ima dana kada mi mnogo nedostajete, i gorko-kisela nostalgija je toliko jaka da mogu da je okusim.
Ima dana kada je čežnja prema vama i tom prijateljstvu toliko bolna da ne mogu da je stresem sa sebe, baš poput onog osjećaja preopterećenog mišića nakon napornog treninga (kada bih uopšte išla na treninge, zapravo). I ima dana kada me nostalgija za kućom toliko obuzme, i to iznenada i jako, da imam osjećaj da će me oboriti na pod.
Ipak, tokom godina smo (skoro) prihvatili realnost – da će tako ostati i u daljoj budućnosti. Poruke, mail-ovi, Facebook poruke, te poneki (rijetki) pozivi jesu primarni modeli naše komunikacije ovih dana, i većinom sam to prihvatila. Možda bih čak mogla reći da sam (uglavnom) navikla na to.
Ali, dok sam možda to prihvatila, to svakako ne znači da ne želim da stvari budu ponekad drugačije, da sam vam bliže, da se redovnije viđamo, da nismo toliko zauzeti. I dalje mi nedostajete. Uvijek ćete mi nedostajati.
Nedostaje mi ono kako je sve nekada bilo. Nedostaje mi to što je provođenje vremena zajedno nekada bilo lako poput prolaska kroz hodnik, ili podizanja slušalice, samo da kažeš: “Pokupila sam vino, dolazim.” Nedostaju mi razgovori koji su trajali satima jer ne moramo nikuda i nemamo šta da radimo. Nedostaje mi kako smo savršeno savladale umjetnost ćutanja. Nedostaje mi kako smo posuđivale cipele, šminku i grudnjake olako. Nedostaju mi naši dogovoreni sastanci i gledanje serija.
Nedostaje mi naša želja da budemo autentične i stvarne, da nas čuju i vide. Nedostaje mi ono kako smo dijelile naše snove i vizije – slobodno daleko od stvarnosti – o djeci, poslovima i finansijama. Nedostaje mi onaj osjećaj kada smo zajedno, osjećaj pripadnosti. Ali ponajviše mi nedostajete vi.
Tokom godina izgradile smo nova prijateljstva, i to neka bliska – sa komšijama, kolegama s posla, partnerima – koja su formirana, njegovana i održavana konstantnom interakcijom, zajedničkim aktivnostima i zajedničkim ciljevima. Zahvalna sam na tim novim prijateljima. Potrebni su nam da popune rupe u srcu. Potrebni su nam da bacimo sjenku na prošlost. Potrebni su nam da bi bile manje usamljene. Ali ovi novi prijatelji nisu vi.
Život je brz u posljednje vrijeme, ponekad i prebrz. Dani, sedmice i mjeseci prolete u časovima klavira, utakmicama, konferencijskim sastancima i rokovima, u spremanju užine i prisustvovanju beskonačnim rođendanima, i prije nego shvatim, godine su proletile. Ali kada smo zajedno – bilo da je u pitanju tek nekoliko sati nedjeljom, ili brzinski ručak u toku sedmice, kada navratiš u moj grad poslom, ili čak produženi vikend – vrijeme tada stane, ili uspori, na tih par sati ili dana.
Mogu da prođu dani, sedmice, mjeseci ili godine bez pravog, lice u lice razgovora – kada se naše prijateljstvo sastoji od poruka, mail-ova i Facebook statusa – ali kada smo opet zajedno, to je kao da opet sjedimo na onom starom kauču u našem studenskom stanu. Pa iako naši razgovori sada uključuju više detalja o našoj djeci i muževima, prije nego o izlascima, sličnost i autentičnost je ostala, naša želja da nas se vidi i čuje je opstala, i taj osjećaj pripadnosti je tu.
Skriveno iza zidova nostalgije jesu čvrste grede zajedničke istorije, a ispod godina odvojenosti je jaki temelj sačinjen od nekoliko decenija prijateljstva.
Možemo napraviti korak unazad ka tim praznim sobama čija smo vrata ostavile otvorenima i ispunimo ih riječima, zagrljajima i smijehom.
Sa našom zajedničkom mladošću u pozadini, u stanju smo da prevaziđemo različitosti u našoj odrasloj dobi. Neki su roditelji koji rade, a neki koji ostaju kući. Neki u politici naginjemo ka desno, neki ka lijevo. Neki žive na selu, neki u gradu, u različitim zemljama. Na papiru, razlika između nas – kao i između onih ljudi koji smo bili – sličnosti ostaju brojnije nego razlike, koje deluju nebitno jer je prijateljstvo duboko i veze iz prošlosti su jače.
Zato se viđamo kada možemo, i naravno nikada nije dovoljno. Ali kada možemo, nadoknadimo sve priče o porodici, poslu i svakodnevici. Pričamo o tome kako su naši životi o-tako-drugačiji sada i kako smo se promijenili. Provodimo sate rekapitulirajući prošlost, govoreći: “Sjećaš se onoga kada…” i smijemo se dok nam suze ne krenu niz obraze i dok ne dođemo opasno blizu da se upiškimo.
Pričamo o teškim stvarima koje su se tada činile nemogućima – o bolestima, problemima u braku, i starim roditeljima – a koje su razgovori učinili malo lakšima, baš kao i prijateljski pogledi i otvoreno srce pravog prijatelja.
I kada se ti naši o-tako-krati sastanci završe, zagrlimo se i kažemo: “Volim te”, i već planiramo ponovni susret.
I onda se vratimo našoj svakodnevici. Fokusiramo se na pažnju našim partnera i djece, familije i novih prijatelja. Opet šaljemo poruke i mail-ove. Postavljamo fotografije na Facebook-u i pišemo jedne drugima. Naši dani opet prolaze u časovim kalavira, utakmicama, konferencijskim pozivima i rokovima, u spremanju užine i prisustvovanju beskonačnim rođendanima.
Kroz sve to, nedostajemo jedne drugima – do narednog viđenja, kada će taj period kada smo bile razdvojene iščeznuti, i pričaćemo i smijati se kao da smo se vidjele još juče, i vrijeme će nakratko stati.
Dok se opet ne vidimo…
Izvor: Lola/Christine Organ - scarymommy.com
Prevela: Nataša Bursać