Stanoje Glavaš u našoj istoriji ostao je upamćen kao vojvoda, hajduk, borac protiv Turaka, kao mogući vođa i jedan od najzaslužnijih za uspeh Prvog srpskog ustanka.
Kada je Stanoje imao svega 14 godina, oko jeseni 1777. godine, pri skupljanju harača, Turci su pretukli njegovog oca pred celom porodicom, posle čega se on razboleo, a zatim umro. Mladog Stanoja, ova scena sa Turcima proganjala je do kraja života, prenosi Istorijski zabavnik.
Kako bi ga sačuvala od teških poslova na selu, majka je Stanoja dala na abadžijski zanat, te je tako naučio da čita i da piše. Uskoro je imao sopstvenu radnju, posao mu je dobro išao, a bogatstvo se uvećavalo.
Ipak, sećanje na nepravedno stradanje njegovog oca stalno ga je mučilo…
On je mogao da biti vožd
Na poziv Karađorđa da se pridruže borbi protiv Turaka, Stanoje se među prvima odazvao. Prvo učešće u ustanku za njega je bilo prilikom osvajanja tvrđave Rudnik. Karađorđe ga je brzo zavoleo, Stanoje ga je svuda pratio i vremenom postao njegova desna ruka. Dvojica hajduka bili su pobratimi, a po nekim izvorima vožd je Glavašu bio stari svat ili čak kum na svadbi.
Stanoje Glavaš će ostati upamćen po tome što se odrekao titule vožda i vođe Prvog srpskog ustanka. Na Skupštini u Orašcu, 1804. godine, Glavaš je rekao: “Nego, vi uzmite za vrhovnog vožda Karađorđa, kojeg ću ja prvi slušati, koji je bolji od mene i od sviju nas, a ja ću činiti što mogu, kao do sad”.
Tako je i bilo. Glavaš se istakao u boju na Deligradu i kod opsade Beograda. Sa 2.500 pešaka, 500 konjanika i jednim drvenim okovanim topom početkom septembra 1806. godine oslobodio je Prokuplje od Turaka, a već sutradan ustanici su oslobodili i Kuršumliju.
Turci su se plašili ime da mu pomenu
Glavaš je zbog svoje hajdučke prošlosti, učešća u Prvom srpskom ustanku i popularnosti među običnim narodom bio stalno pod pratnjom ljudi beogradskog vezira – Sulejman-paše Skopljaka. Legenda kaže da su ga se Turci toliko plašili da ni ime nisu hteli da mu izgovaraju “da ne čuje zlo”.
Strašna osveta
Turci su Stanoja Glavaša ubili 25. februara 1815. godine po nalogu Sulejman paše iskasapiviši celo njegovo telo i odrubivši mu glavu. U blizini mesta pogibije, u jednoj jaruzi pored puta, prvobitno je bio i sahranjen.
Glavu su Turci odneli Sulejman-paši na uvid, posle čega je dugo stajala okačena ispred beogradske Stambol kapije, a zatim je nestala, da bi se kasnije pojavila sahranjena sa telom.
Pričaju se dve verzije priče o tome kako je glava dospela do groba. Po jednoj, glavu je krišom noću skinula Glavaševa polusestra Marija. Po drugoj, nju je otkupila Stanojeva sestra Stana od jednog Turčina, kradom, od dela bratovljevog blaga.
Kako bilo, celo telo je 1902. godine preneto u posebnu kamenu grobnicu u dvorištu crkve Svetog Arhangela Gavrila u selu Baničina u današnjoj opštini Smederevska Palanka.
