Mladi student jednog sveučilišta krenuo je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga, stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i promatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče promatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hrane, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Da li bi bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam: "Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
