Badnjak i dalje tvrdoglavo opstaje u srpskim domovima makar i kao najmanja hrastova grančica ukrašena crvenim vrpcama i žitnim klasjem, kupljena uz čestitku kod prodavca na pijaci, uprkos globalizaciji, koja danas melje nacionalne kulture i običaje. Međutim, kako se navodi, ljudi koji danas unose badnjak u kuću ne razmišljaju o njegovoj staroj simbolici.
Naime, Božić se, u prošlosti kao i danas, ne može zamisliti bez okićenog svetog hrastovog drveta koje uz roj varnica sagoreva na ognjištu i greje dom u božićnoj noći! U njemu je sabrana sva simbolika starog verovanja i hrišćanske religije.
"Badnjak danas simbolizuje rađanje nove hrišćanske ere iz pepela starog sveta", kaže etnolog Dragomir Antonić.
"Ljudi koji danas unose badnjak u kuću ne razmišljaju o njegovoj staroj simbolici, iako su običaji vezani za Badnji dan neopisivo stari. Oni objedinjuju najdrevnije simbole čovečanstva. U njemu su ujedinjeni snaga hrasta i prometejski plamen koji razbio mrak i ugrejao čovečanstvo".
Po hrišćanskim shvatanjima badnjak je simbol drveta koje je Josif uneo u vitlejemsku pećinu i založio ga da ugreje bogorodicu Mariju i tek rođenog bogomladenca Isusa. S druge strane, etnolozi i antropolozi podsećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje i verovanja.
"Drevni običaji i religijska shvatanja poreklom iz praslovenske zajednice održali su se među južnim Slovenima bolje nego kod ostalih slovenskih naroda upravo zato što su se spojili s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom", kaže antropolog Jovan Janićijević.
Još su antički putopisci opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. Savremeni naučnici navode da je drevno verovanje tvrdoglavo opstalo do današnjih dana u poštovanju posvećenih hrastova - zapisa i naročito badnjaka.
Zato po selima i danas domaćini s badnjakom razgovaraju, zasipaju ga pšenicom i zalivaju vinom pre no što ga poseku, a ukućani svetom drvetu pevaju "Badnjače, rođače" dok ga unose u kuću:
"Oj, badnjače badnjače, ti naš stari rođače, Dobro si nam došao i kuću ušao! Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače, Badnjače, badnjače, rođače, rođače.
Koja je prava simbolika badnjaka i kome posvećujemo badnju večeru... Donosiš nam mnogo sreće, svakog dobra pune vreće.
Ti nam Hrista objavljuješ, Njega slaviš i kazuješ; Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače, Badnjače, badnjače, rođače, rođače.
Kolko, kolko varnica, tolko, tolko srećica I toliko ovaca, i toliko janjaca; Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače, Badnjače, badnjače, rođače, rođače.
Hristos nam se rodio, u pećinu spustio, Da svud ljubav posije i ozeble ogrije; Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače, Badnjače, badnjače, rođače, rođače".
Familijaran odnos Srba s badnjakom rasvetlio je etnolog Veselin Čajkanović, koji je u svojim istraživanjima utvrdio da su božićni običaji najbolje očuvali neuništivu osnovu narodne religije - poštovanje kulta predaka.
Po njemu, svečana badnja večera je bila posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre badnjaka. Poslastice i suvo voće koje su deca s veseljem tražila u slami razbacanoj po podu podsećala su na to da ništa ne rađa bez korena i da plodove koje jedemo dugujemo precima koji iz podzemnog sveta teraju seme da klija i razvije se u bogat rod.
Zato ni spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagoveštaj ponovnog rođenja sveta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posećuju dom i pozdravljaju potomke.
Izvor: Kurir.rs/Novosti/Svetosavlje
