U Evropi su kiseli krastavčići bili široko rasprostranjeni početkom 20. veka. Međutim, u Americi je situacija bila drugačija - jeli su ih, ali samo u nekoliko država, i niko nije baš ludeo za njima. A onda je Josip Vlašić promenio gastronomsku istoriju Amerike i na njenu mapu ucrtao i kisele krastavčiće.
Sve je počelo kada je Franjo Vlašić iz Livna 1912. godine emigrirao u Ameriku. Početak njegove karijere bio je skroman. Radio je u fabrici i štedeo svaki dolar. Uskoro je pokrenuo malu proizvodnju mlečnih proizvoda. Njegov sin Josip raznosio je proizvode, a uskoro je njihova fabrika postala najveći distributer mlečnih proizvoda u Mičigenu, prenosi Blic.
Onda je 1937. godine Josip počeo da pakuje kisele krastavčiće, koji su bili pravljeni po porodičnom receptu. Posao je išao odlično, iako je glavna konkurencija Vlašićima bila moćna fabrika "Heinz". I Vlašići i "Heinz" imali su po 10 odsto svih američkih potrošača krastavčića, a onda je Josip jednom reklamom napravio veliki preokret.
U toj reklami je Josip povezao kisele krastavčiće s rodom koja nosi bebe. Tako je uspeo da, prvi, poveže mit o rodama koje nose bebe sa mitom o trudnicama kojima se „traže“ kiseli krastavčići. Svoj proizvod predstavio je tržištu kao „krastavčić za kojim trudnice žude... na kraju, ko je veći stručanjak za kisele krastavčiće?“.
Ta reklama ih je lansirala na sam vrh tržišta. "Heinz" je ostao na svojih 10 odsto, a Vlašići su brzo nakon reklame već držali četvrtinu celokupnog tržišta. Do tada, mit o trudnicama koje žude za krastavcem nije bio toliko ustaljen, a roda nije bila posebno značajan simbol novog života. Vlašić se svojom reklamom do te mere urezao u svest trudnica da njegova roda i danas ima verne pratioce na Tviteru.
Da se smisao za reklamu kod Vlašića prenosio sa kolena na koleno, vidimo i iz poteza Josipovog sina Roberta, koji je nastavio da bombarduje Amerikance propagandom u korist kiselih krastavčića. Njegov otac napravio je bum reklamom, a Robert je 1974. napisao knjigu "101 vic o kiselom krastavcu".
I koliko god vam zvučalo čudno, knjiga je postala bestseler. Za samo godinu dana, prodao je 250.000 primeraka.
Nažalost, 1978. godine firma "Vlašić" je prodata. Kupili su je Campbell’s Soup, a danas je u vlasništvu "Pinnacle Foods". Na sajtu zato danas postoji pogrešna verzija priče o porodici Vlašić u kojoj su oni predstavljeni kao Poljaci.
Što se Josipa tiče, on je posao prepustio sinu Robertu ranih šezdesetih i preselio se u Skotsdejl u Finiksu. Preminuo je u 82. godini.
- Otkad se doselio u Skotsdejl, svakog dana je jahao konja po pustinji. To je radio svakog dana, sve do godinu dana pred smrt, kada fizički više nije mogao to da izdrži - rekao je Robert na sahrani, a Josip je iza sebe ostavio veliku porodicu - suprugu Martu, sina Roberta, ćerku Sali, sedmoro unučadi i dvoje praunučadi. I naravno, čuvenu rodu, marketinšku lekciju za sve buduće generacije.
