Poželim vrisnuti, dijete nije modni dodatak ni dokaz da ste normalni, dijete je netko uz koga treba biti, netko tko ti život pretvara u doživotnu robiju. Uspješni ljudi djecu ne doživljavaju kao robiju zato jer uz njih ne robijaju oni nego čuvarice djece.
Može li se biti i uspješan biznismen ili slavna pjevačica i dobar otac i dobra majka? Ne može. To jedno drugo isključuje.
Doduše, od velikog “biznismena” nitko ne očekuje da bude veliki tata, fotkica je dovoljna, ni od mame nitko normalan ne očekuje da bude uspješna mama, ali žene u toj priči uvijek moraju biti velike glumice.
Tata dođe pa ode, mama ostaje zauvijek. Ma kakva bila. Trenutno živimo u vremenu kad je trendi biti “tata”, kad si slavan i uspješan. Još je više u trendu biti i “mama” i zvijezda. Kad velika mama i veliki tata jedno drugome dosada onda krenu u rat za dijete ili djecu jer se to od njih očekuje.
Pa onda “mama” angažira najpoznatijeg odvjetnika za razvode, pa onda tati netko kaže koja će mu poznata odvjetnica omogućiti da dijete viđa najmanje pet puta dnevno jer on bez djeteta jednostavno ne može. Ne može da ga jebeš.
Bez djeteta ne može ni mama, to je i nekako logično, ipak joj je bilo u trbuhu neko vrijeme, a ti dani su joj bili “najsretniji u životu”, i još joj je bio “najsretniji dan u životu kad ga je prvi put uzela u svoje ruke i privila uz sise i još joj je bio najsretniji dan…” Pa ipak je nakon poroda svojim najvećim životnim uspjehom proglasila činjenicu da se u samo dva tjedna “vratila na staro”. Zašto je modernim ženama životni cilj “vraćanje na staro” iako, ma koliko glupe bile, negdje u silikonskoj sisi naslućuju da povratka nema.
Ženska zvijezda, između sedam rastezanja na spravama četrnaest puta tjedno, sve za povratak “na staro”, daje intervjue i uplakana govori kako ne može nikako pristati da “on” viđa dijete jednom u dva tjedna, “dijete treba mamu”. Na ekranima možemo vidjeti vodu u očima očajne “mame”. U istoj teve emisiji primjereno žalosna voditeljica daje mikrofon i očajnom “tati”. On misli da dijete treba “i tatu”. “Tata” u očima nema vode jer je muško pa se zato zna kontrolirati. Nema vode u očima, ali sve u studiju miriše na nju. Mislim, vodu.
Portali vrište, nacionalna tragedija osvaja sve naslovnice, hoće li mala Mary Ann ostati kod tate 200 dana u godini, to će joj ubiti majku koja nije kod kuće tristopedeset dana u godini, ili će neka milostiva sutkinja ipak stati na stranu “mame”, samo je jedna mama, pa malu Mary dodijeliti mami 340 dana, a tati što ostane? Nacija je podijeljena. I uznemirena. Borkinje za ženska prava su na nogama. I borci za muška. Zašto mama više vrijedi nego tata?
Ne vrijedi. U ovoj priči ne vrijede ni mama ni tata jer ni jedno ni drugo pojma nemaju što znači podizati dijete. Zato jer ih to ne zanima, što je legitimno, zato jer mama mora pjevati, a tata trgovati. Sve su to morali i prije “sretnog događaja”, ali se time nisu opterećivali jer ni jednome ni drugome nije bilo na kraj pameti brinuti o djetetu. Bogati rađaju djecu dadiljama, siromašni sebi.
Zato bih ja, da sam ja netko, malu Mary Ann dala u dobre ruke. Možda postoji netko u Hrvatskoj ili Srbiji tko bi u njoj vidio ljudsko biće, a ne sredstvo kojim ono dvoje jebu jedno drugo dok ne ubiju boga u onom trećem.
Izvor: rudan .info
