Rudanova koja je upravo objavila novu knjigu “Besplatna dostava”, u kojoj se bavi jednom od najaktuelnijih tema današnjice – položajem deteta u kapitalizmu, kroz koju poručiuje da se deca danas prebacuju od “baba i deda, preko raznih školica, treninga itd” kako bi roditelji mogli da rade i zarade što više.

“Roditeljstvo je posao koji nema radno vrijeme. Robijanje na jako duge staze, a sloboda je neizvjesna. Današnja “djeca” žive s roditeljima do svoje četrdesete jer ne mogu otići u podstanare ili kupiti stan.

Plaće su za obične ljude u čitavom svijetu toliko bijedne da većina ljudi radi nekoliko poslova da bi preživjela. Kako u taj pakao ubaciti brigu o djetetu, razviti ljubav prema djetetu, izvesti ga na pravi put?

Pojma nemam jer sam bila majka male djece u nekim boljim vremenima. Knjiga “Besplatna dostava” govori upravo o tom začaranom krugu u kome se roditelji vrte poput hrčka u kotaču.”

U intervjuu za “Kurir”, književnica kaže da se danas postavljaju neka prevelika očekivanja pred decu, i od strane roditelja i od strane nastavnika i profesora, te da deca u suštini umesto da se uče o ljubavi, empatiji, dobroti, u stvari se stavljaju pod pritisak uspeha.

“Jednostavno, gledati ih, slušati ih, vidjeti ih. Djeca su jedino što nas može učiniti apsolutno sretnima i apsolutno nesretnima. Nažalost, ne postoji škola za ljude koji žele imati djecu. Kad bi postojala i kad bi budućim roditeljima netko stručan objasnio što ih čeka, bilo bi nas manje na kugli zemaljskoj.

Onaj užas koji se dogodio u Srbiji nije srpska priča. Zapuštena djeca ili djeca odgajana da budu nasilnici žive svagdje oko nas. Jednako u Americi kao i u Hrvatskoj. Baka sam četrnaestogodišnje unuke, slušam njezine priče, kosa mi se diže na glavi. Današnja djeca ili već jesu monstrumi ili su na dobrom putu da to postanu. Ipak, to se nikad dovoljno ne naglašava, uloga roditelja je presudna u svakoj horor priči u kojoj su djeca glavni junaci. Nažalost, mi analiziramo djecu nasilnike umjesto da ih država oduzme roditeljima.”

“Za empatiju nikad ne može biti kasno. Ona se djeci pokazuje primjerom, prije svega u njegovom domu. Voli mamu, tatu, prijatelje, mačku, baku, djeda, pomozi slabijem od sebe. Pištoljem i nožem se ne rješavaju problemi. I govori kad ti je teško.

Zlostavljana djeca najčešće šute jer nikome ne vjeruju. Profesori ih gledaju kroz ocjene, roditelji kroz ocjene i sportske uspjehe. Netko bi trebao reći i profesorima i roditeljima da su i Ajnštajn i Đoković biljke koje niknu jednom u nekoliko stotina godina, ako. Biti dobar, pristojan, tolerantan i pažljiv mnogo je lakše nego osvojiti Rolan Garos, ali i mnogo bitnije,” rekla je Rudanova.

“Ne možemo spasiti svijet, ali svoj svijet možemo učiniti boljim mjestom za život. Samo moramo upoznati sebe kao roditelje i otkriti što nam je bitno.

Da li od djeteta očekujemo da bude dobro ljudsko biće ili inzistiramo na tome da pomoću pištolja može pogoditi muhu u oko.

Stalno se vraćam na isto jer se o tome govori malo ili ništa. Kad se dogodi tragedija, prozivaju se sistem, država, škola, profesori, mediji… GDJE SU RODITELJI?”

Preuzeto sa: detinjarije.com