Valjda nesto najljepse sto toliko cesto cujem jeste da se na ovoj mojoj stranici okupljaju neki sjajni ljudi. Potvrdilo se to u bezbroj navrata, a najvise u onom najtezem trenu, vremenu karcinomske borbe. Kolicina ljubavi koju sam primila u tom periodu je bila presudna u mom oporavku i zelji da se izborim na pravi nacin, sa svime. Nudili ste mi svoje kuće i avlije, vikendice na planinama, novac, prijatelje doktore po cijelom svijetu, čuvanje Une, kolače, sitnice za Unu ili mi donosili ulje kanabisa pa mi ga na promocijama ostavili u gužvi na stolu. Tona zaglusujuce ljubavi na najludje nacine. Covjek iz Širokog Brijega kojeg nisam poznavala ranije, a koji je u Njemačkoj dočekao "moje maligne stanice", patološki uzorak mog raka i nosao ga po minhenskim klinikama, pomažući na sve moguće načine. Moji dragi prijatelji iz Tuzle, iz agencije Goldentours s kojima godinama ljetujem u Turskoj, i nije mi teško potegnuti četiri sata iz Hercegovine da bih letjela s njima, jer su sjajni, i prve godine kad sam to bila spriječena finansijski i zdravstveno, oni su se javili i htjeli da ipak prije radioterapijskih zračenja vidim Antaliju. Jedna Aleksandra i njezine cure koje zive u Americi i koje su otkupile nekoliko stotina Huzura i opskrbile nekoliko najvecih javnih biblioteka u BIH. Matija Babic, najveci megacar, mrgud za javnost, a ljudina himalajska. Svi vi i sve vi, pojedinacno i na svemu hvala.
Bili smo dječurlija od nepunih jedanaest godina kad su nas, kao mnogu djecu bosanskohercegovacku, natrpali na Jadrolinijin trajekt i onih ratnih vremena poslali u Italiju da živimo mjesec dana u njihovim obiteljima. Nekoliko stotina malih glavica, ko glavica kupusa, natiskanih na palubu iščekivalo je željno obalu u daljini, gdje je upravo izlazilo sunce. Ništa nismo znali o svijetu koji se valjao pred našim očima. Čekale su nas talijanske obitelji koje su imale djecu naših godina, čitali su naša imena s nekog spiska u ogromnoj hali, ljudi sa djecom su zatim dolazili po nas noseći šarene i tople osmijehe i tako smo jedno po jedno odlazili u neizvjesnost novog grada i skroz nove zemlje.
Naravno, ni svojim jezikom tada još nismo dobro baratali, a kamoli stranim. I zamisli ti sad, na današnje vrijeme, pustiti dijete u šestom osnovne da ide samo, pa makar i u babe u Turčinoviće. Djecu koju ne smije ni kapljica kiše dotaknuti pa ih se dovozi pred školu kao generale. Nekoliko stotina nas pustolovaca bili smo stoga prave dječje legende koje se ničeg nisu plašile. Čak i kad bi nam rekli tamo usred nekog objeda da će nam kupiti "regalo" za tatu, a mi se ozbiljno sekirali i dumali svu noć kako ćemo drveni regal natovariti na brod. Ni kad su nas poslije ludiranja i igranja uvijek veselo pitali „Sei stanco?“ misleći na umor, a mi bi se ufurali da će nam doć neki Stanko u kuću da živi s nama i da je to neki naš čoek. Jebo je se Godot, koliko smo mi čekali Stanka.
Danas smo svi odrasli. I mi, i talijanske naše obitelji. Mnogi od nas ostvarili smo sjajna prijateljstva s tim ljudima. Moja talijanska obitelj bila je zaista moja druga obitelj. Dva svijeta smo složili u jedan, kao da je to ništa, kao da savršeno pripadaju jedno drugome. Iza nas su godine brojnih posjeta međusobno, dijeljenja dobrog i loseg. Moja talijanska obitelj to su ovi likovi koje srecete na mojim postovima, u svaka doba dana i noci, dok mi ispisuju na talijanskom koliko me vole i zovu me sestrom.
Valjda nesto najljepse sto toliko cesto cujem jeste da se na ovoj mojoj stranici okupljaju neki sjajni ljudi. Potvrdilo se to u bezbroj navrata, a najvise u onom najtezem trenu, vremenu karcinomske borbe. Ono sto je moja zelja ovog jutra, jeste povezati sve te "moje" cudesne ljude po svijetu i ovdje u zemlji. Svi mi imamo ili znamo nase klince srednjoskolce, studente, mlade koji nikad nisu nigdje putovali iz BIH, koji mozda nikad nisu letjeli avionom, koji mozda nemaju roditelje, koji nemaju financijske mogucnosti, koji su pregrmjeli najteze sudbine, ratne, postratne, zdravstvene, zivotne. Voljela bih da mi napisete u inbox pricu o nekom takvome u vasim zivotima.
S druge strane, voljela bih da mi se u inbox jave ljudi, obitelji, po svijetu, svi oni moji prijatelji i citaci, koji imaju zivote rasute po raznim europskim ili svjetskim gradovima, a koji imaju srce i zelju da nekom takvom klincu uljepsaju recimo pet dana blagdana, da ih prime kod sebe doma, prosetaju s njima gradovima s razglednica, podijele ljubav. Ovdje je bitno ne da imate sobu viska, nego srce viska. Tek da imate jastuk viska, tanjur viska i mjesto bar na kaucu, jer samo se ljubav pika. Da imate zelju da nekog od mladih koji nikad nisu imali mogucnost da negdje otputuju otvorite ka svijetu, pruzajuci im nezaboravne magnetice za frizider zivota njihova sjecanja. Mi bismo vas kontaktima povezali jedne s drugima i pratili vas susret i njihove odlaske vasim javljanjima i fotografijama. Od obitelji koja bi zeljela pomoci nekog od mladih na ovaj nacin ocekuje se samo povratna avionska/autobusna karta koju ce direktno slati djeci i puno srce ljubavi i prijateljstva, kojom ce ih docekati.
Pisite nam o mladim ljudima nemaju financijske i zivotne mogucnosti, koji su prosli lose i najgore, koji nemaju mamu ili tatu, ili oboje, koji nemaju dom, a kuca su koja hoda i bori se svaki dan, koji svojim snovima i zalaganjima zasluzuju da im ovi blagdani ostanu u nezaboravnom sjecanju. Pisite nam o bilo kome od mladih za koga mislite da bi bilo divno za njegovu ili njenu dusu da odu nekoliko dana dalje od svoje svakodnevice. Pisite mi ako vi i vasa porodica imate mjesta i zelje da primite nekog od njih na cetiri, pet, ma koliko god se dogovorite dana, ovih blagdanskih carobnih. Moja je zelja da ih okrenemo prema svijetu, moja je zelja uvezivati dobre ljude, i siriti krug sjajne energije.
Moje putovanje s Huzurom u protekloj godini pokazalo mi je da me "prate", o kakva kretenska rijec, neki od najboljih ljudi uopce. Operirani od ideologija, nacionalizama, primitivizama, nametnutih istina, i to je moja jedina zemlja i moja zastava. Moji oponenti se boje, kako vole reci, moje "sljedbe", ne zbog broja, mada i to, nego jer znaju da se radi o ljudima, slobodoumnima, ostvarenima, jakima. Zajedno mozemo uciniti cuda. Jedno po jedno malo cudo. Cudo ljubavi. Hvala na paznji da iscitate ovo do kraja.
Izvor: Buka/Facebook
