Print this page

KADA JE TATA DOBIO RAK, STALNO SAM SE PITALA "ZAŠTO ON?" Njegov odgovor od 3 reči me je RAZNEO

„Prošlo je 10 meseci njegovog lečenja kada sam se konačno raspala pred njim, a on je otkrio iznenađujuću, ali veliku istinu koju je koristio da bi savladao sve prepreke".

0 comment
Foto: Shutterstock Foto: Shutterstock

"Bio je Uskrs, a između toga što je radila milion stvari, mama je dodala je previše putera koji je stavila u tepsiju punoj krompira. Na vrhu se video debeli sloj ulja. Moj brat, otac i ja smo ga razigrano uboli prstima, kikoćući se dok je mama prevrnula očima pa sastrugala ulje i bacila u đubre pre nego što ga je stavila na sto.

 

Kada je večera počela i kada smo napunili tanjire, razmenjivali smo poglede i nerado uzimali krompir, podižući male zalogaje ka ustima da usrećimo mamu. Ali dok smo jeli, tata je sedeo u nelagodnosti, stisnutih usana, gledajući u ​​hranu koju je jedva dotakao.

Otac i ćerka, Muškarac, Žena, Ćerka, Otac

Foto: Shutterstock

Ranije je bilo znakova - loše varenje i bolovi u stomaku.

Tog januara smo bili na porodičnom putovanju u Meksiku i većinu dana se vraćao u sobu ranije da legne. Mesecima mu je apetit opadao i osećao se loše, ali smo mislili da je to zato što je sezona gripa, ili je putovao ili nešto nije u redu sa hranom. Možda su ga uznemirili oni grozni krompiri. Mesec dana posle Uskrsa, mom tati je dijagnostikovan rak debelog creva. U godini koja je usledila, tata je ušao u lečenje sa nadom i odlučnošću. Zbijao je šale sa osobljem koje mu je davalo hemoterapiju. Ali vremenom je bolest skupila snagu i povukla više od njega. Smršao je, izgubio je kosu i na kraju je izgubio veru da će pobediti rak.

 

Onog dana kada mu je postavljena dijagnoza, doletela sam kući iz Čikaga i sklopila tihi pakt sa samom sobom. Nikad se neću slomiti pred njim. Ne bih dozvolila da moj strah i bes postanu njegov teret i da mu dam više toga što još mora da nosi na svojim leđima. Na putu kući sakrila sam se u prljavom toaletu, tiho plačući da me niko ne čuje. Učtivo sam klimnula glavom avio-putnicima i sakrila natečene oči iza naočara za sunce.

Srušila sam se u majčino naručje po dolasku - bez daha, u strahu da će me noge izdati - i plakala sve do bolnice u pokušaju da izbacim sve iz sebe. Ali kada smo ušli unutra i kada sam prvi put videla tatu, nisam sebi dala drugog izbora osim da ublažim uznemireno treperenje u grudima.

Sledeće godine sam se tešila u uglovima bolničkih hodnika kada bi se vraćao tamo, simptomi su se rasplamsali, ali bi se vraćao u svoju sobu sa osmehom na licu. Kod kuće bih se povukla u kupatilo da umirim crvenilo u očima. Onda, kada bih se sabrala, sela bih pored njega da razmenjujem viceve ​​i pričam omiljene stare priče.

Prošlo je 10 meseci od početka njegovog lečenja kada sam se konačno raspala pred njim, a on je otkrio iznenađujuću, ali duboku istinu koju je koristio u toku svoje brobe sa rakom.

Bračni par, Rukefoto: Profimedia

Bilo je toplo prolećno popodne, a ja sam sela preko puta tate u dnevnoj sobi. Naš razgovor je prešao sa svakodnevnog čavrljanja na najnovije vesti o njegovim tretmanima, njegovom napretku, hrani koju još može da svari i šta bi mogao da bude sledeći korak. Prišla sam svemu tome ― ma koliko sumorno ― sa optimizmom. Tražila sam zrnce nade čak i tamo gde se činilo da je nema. Ali tata me je osujetio svojom postojanom praktičnošću i realnošću koju nisam mogla da izbegnem.

„Bolestan sam, draga“, rekao je. Osetila sam kako mi bes buja u grlu – pokušavajući da se manifestuje rečima između suza koje sam dugo suzdržavala – kada sam konačno postavila pitanje koje često postavljamo kada smo suočeni sa najcrnjim okolnostima: Zašto? Zašto on?

 

On mi je mirno uzvratio pogled, a zatim rekao nešto što nikada neću zaboraviti: „Zašto ne ja?“

Zašto ne ja.

Tri male reči su poravnale prostoriju, a zatim su tu definitivno visile, ispunjavajući prostor između nas kao magla. Čak i u gustini svoje patnje, mogao je tako jasno da vidi i prihvati ono što većina ljudi nikada ne radi.

žena, devojka, suze, tužna ženafoto: Shutterstock

Zašto moj otac? Zašto, prijatelju? Zašto moj supružnik? Zašto moje dete? Zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima?

Kada je tragedija lična, svi tražimo krivca, tražimo da se ​​neko okrivi.

Ali tata nije učinio ništa da dobije rak - jednostavno se dogodilo.

 

Ova spoznaja je značila prihvatanje apsolutnog odsustva razuma. Rak - i druge strašne, nezamislive stvari - se ne dešavaju svima, ali se, u stvari, mogu dogoditi bilo kome.

U maju 2015, samo godinu dana nakon što je tati dijagnostikovan, izgubili smo ga od raka debelog creva.

Od tada neprestano razmišljam o njegovim rečim: zašto ne ja?

Ove tri reči sam shvatila kao njegovu poslednju životnu lekciju. Zašto da baš ja ne budem srećna? Zašto ne baš ja da postignem sve što mogu u životu?

Upravo te tri reči su mi pomogle da preguram sve u životu što je nastupilo nakon njegove smrti."

Autor(Erin Hall, huffingtonpost)

Izvor: Stil