Print this page

Baka Mirki (82) koja prima penziju 11.000 dinara, prodali DUŠEK OD 120.000 DINARA i sad mora da plaća više od TREĆINE PENZIJE

Iako je težak socijalni slučaj, što se vidi na svakom koraku, našla se na meti prodavaca kompanije “Lupo Group”

0 comment
Foto: TV Lav plus Youtube Printscreen Foto: TV Lav plus Youtube Printscreen

Bezdušno. To bi se moglo reći za postupak zaposlenih kompanije “Lupo Group” koji su socijalno ugroženoj Mirki Stanišić prodali dušek od 120.000 dinara.

Teško pokretna Mirka živi u Donjoj Gorevnici, pedesetak metara od magistrale, u trošnoj i neomalterisanoj kući, nema vodu, a u samoj kući skoro da nema stvari. Ima 82 godine i živi od poljoprivredne penzije koja iznosi 11.000 dinara. Iz kompanije "Lupo" kažu da je Mirka bila „svesna i orijentisana“.

Zaboravljena od svih, Mirka živi sama, u staroj kući u kojoj nema kupatila, kuhinje, sa penzijom nedovoljnom da pokrije najoosnovnije životne potrebe. Iako je težak socijalni slučaj, što se vidi na svakom koraku, našla se na meti prodavaca kompanije “Lupo Group”, koji su joj novembra prošle prodali skupoceni dušek, piše Ozon press.

 

— Meni su javili da ih šalje PIO, da obiđu penzionere, da učine šta mi treba. Nadala sam se da će doći i došli su. Kasno uveče su došli. Bili su jako ljubazni, skinuli su mi čarape, postavili dušek… Stvarno su se korektno ponašali. Nijednog momenta nisam znala da će oni meni da oduzimaju od penzije niti su mi nešto rekli. Samo su mi rekli da ću da se preporodim kad ustanem, da će mi biti bolje i da ću im biti zahvalna. Nisu me pitali kako živim kada su videli uslove u kući, da nemam vode, da su ovde skoro goli zidovi. Uzeli su ček i videli kolika mi je penzija. To su prvo videli — kaže Mirka.

Od penzije koja iznosi 11.000 dinara, njoj se oduzima skoro 5.000, i to u periodu od 30 meseci. Kaže da su joj to jedini prihodi, od kojih mora da plati drva, da kupi hranu, vodu, ali i ljude koji će joj to doneti jer ne može da se kreće.

 

— Nisam znala da će mi penzija biti oduzeta dok nisam primila prvu penziju. Kada sam videla da mi nedostaje 5.000 dinara, zvala sam komšinicu koja mi je objasnila i bila sam u šoku, jer ja od 7.000 ne mogu da živim. To su mi jedini prihodi, moram da platim drva, vodu da mi se donese i da kupim da jedem. I to nemam koga, moram da platim da dođu. Teško sam bolesna, ne mogu na noge, jedva odem da uzmem vodu. Teško je živeti ovim životom, svi su zauzeti, a ko te pita. Bori se ako možeš. Više dana preležim, niti jedem, niti pijem — kroz suze priča Mirka.

Iz kompanije Lupo Group su odgovorili da je Mirka bila svesna šta kupuje.

 

— Prilikom prodaje bila je svesna i orijentisana i vrlo raspoložena za razgovor, budući da živi sama. Definicija socijalnog slučaja je širok pojam, a roba iz našeg prodajnog asortimana je dostupna svima, upravo iz razloga što je omogućena kupovina na veliki broj rata — poručuju iz ove firme.

Mirka je za 120.000 dinara mogla da opremi celu sobu koja joj je danas sve u životu. Sama, željna priče i podrške bila je lak plen trgovaca.

— Dok se ne razboliš ne znaš šta te čeka. Gledala sam svakome da pomognem, i vodu sam gazila, i blato i pomagala, ali sve je to palo u vodu. Svako gleda svoja posla — kaže na kraju Mirka Stanišić, piše Ozon press.

Bez socijalne pomoći

Mirka ne ostvaruje socijalnu pomoć jer ne može da pribavi svu dokumentaciju. Teško je pokretna i nema sredstava da bi otišla do obližnje mesne kancelarije i grada.

— Imam jednu ženu koja mi povremeno pomogne, obriše kuću, donese vode da imam za dva-tri dana, ali je i ona prezauzeta. Kupi mi hleba i nešto što treba da pojedem. Ali mi je za jelo mnogo teško, niti mogu da spremim niti da odem da kupim. Prijavila sam se za pomoć, ali i to treba da neko da ode u mesnu kancelariju da mi izvade potvrdu i da odnesu u socijalno. Meni nema ko da ode. Dok ne odnesem potvrdu nemam šta da primim. Zauvar bi mi bilo da primim, ali nema ko — priča Mirka.