Ali, ja sam rent-a-tata ili se barem tako osećam.
U tri godine takvog života razvio sam neki emocionalni ventil koji otvaram pre nego što ću ih videti, ali i zatvaram kad ih vratim mami. Kao da neko spusti zastor nakon dobre predstave. To cepa, znate. To cepa zaliske i remeti im ritam rada. A i njih dvojica, mali anđeli, kao da su se privikli na tu emocionalnu bipolarnost. Uživamo desetak dana, pre spuštanja zastora, ozbiljno podsećamo na pravu porodicu. Vozim ih u vrtić i školu, ljubimo se puno, igramo, katkad posvađamo, pa čak i pevamo u autu. Ali te male lepe oči znaju da me pozajmljuju i vraćaju. Znaju to svi razvedeni, a i filmovi su o toj temi snimljeni. Upravo se navršilo godinu dana od smrti Robina Williamsa, a njegova “Mrs Doubtfire” jedna je od najboljih ilustracija što je sve otac spreman da uradi da bude s decom više.
Retko muškarci , pa makar stariji i debeljuškasti kao ja, govore o ljubavi prema deci. A nije ni lako verbalizovati, a da ne upadneš u hiljadu puta izgovorene floskule. Ja vam imam osećaj kao da ta dva dečaka nosim u sebi, baš doslovno. Kao da svuda idu sa mnom. A ne idu. Posebno ne u dubrovačku noć. Posebno ne u vreme od dva do tri ujutro koje zovem “Znaš ti ko sam ja” vreme. Ovaj ti drži onaj, ovaj onaj drugi kafić ili restoran, ovo je sin od ovoga, onaj od onoga, ovaj sme parkirati gde hoće, onog treba častiti da se ne naljuti, za ovim su sve žene lude. Sreća je da moji dečaci još ne znaju za to veštačko pozicioniranje na društvenoj sceni ovog i svih drugih gradova Hrvatske. Ali, kao muškarce u zemlji na brdovitom Balkanu (exuse my French), čeka ih taj deo života. I razmišljam ovih dana što da ih učim, kako da im olakšam životni put i može li se to uopšte? Da decu učimo poštenju, uvažavanju drugih i drugačijih, da se trudim da razviju radne navike, da im usadim verovanje kako se samo poštenim i vrednim radom može uspeti? Kakav otac danas treba biti? Posebno u mojoj koži i kožama svih rent-a očeva koji s mamama više nisu dobri, pa su im iste te drage žene skratile vreme u koje mogu tu decu odgajati. Pa još klince i zbunjuju upoznavanjem s drugim muškarcima, letovanjem s njima, druženjem i ručkovima s frajerima koje, potpuno legitimno, danas vole.
Sve što mogu je to vreme koje s njima imam, iskoristiti najbolje moguće. Nije to lako, emocije su vrag, teraju krv brže, čak mozgu šalju ideje o nekoj akciji. Ali, brzo shvatiš da moraš biti uzor tim malim ljudima, brzo shvatiš da, kako kaže Gibo, “imaš čime da me satjeraš u kut”. Pa onda progutaš, digneš glavu i shvatiš da ih moraš za ruku izvesti na neki put. Onaj za koji veruješ da je najbolji. A, bez obzira na sve nabrojano, bez obzira na društveno politički kontekst u kojem, gle čuda, još uvek živimo, decu moramo, mislim ja, učiti samo dobru. I kad dođu žaliti se da Goran iz razreda već ima ove ili one svetleće patike i kad su tužni jer nemaju baš najbolji mobilni telefon u razredu i kad počnu tražiti džeparac.
Ti si, Toni, otac. Uzor. Ponos. Oslonac. Petar-stena. Ti si sidro. I šalter informacija. I Caritas. I sveštenik. I psiholog. I lični trener. I zaštita od “znaš ti tko sam ja” ljudi. Možeš li to biti, tata? Moraš, sorry. Nije nas dvojicu puno briga kako ti je na poslu i imaš li ga. Ne zamaramo se nikakvim ratovima i njegovim posledicama. Mi smo, tata, generacija, 2000 i neka, daj to shvati. Imamo svoje želje i prohteve, curice koje nam se sviđaju, muziku koju dečaci u razredu ili vrtiću slušaju, imamo pravo na svoje snove, manje ili veće. Lakše ili teže ostvarive. A ostvarićeš ih ti, tata Toni. OK, ako nekad nemaš snage, prošetaj kraj mora, duboko diši, trči, plači ponekad, ako baš moraš. Ali, mi od tebe želimo samo dobro, samo snagu i sigurnost. Da si tu. I kad nisi. Da si naš. I kad nisi, a to je često. Pa tvoja krv teče našim malim žilama, čoveče Božji.
OK, shvatio sam, vi razmaženci mali. Ajmo sad spavati. Tata je tu, čak i ako ćete nešto ružno sanjati, čak i ako dobijete jedinicu ili se u školi potučete, čak i ako vam neko uskoro ponudi kojekakve poroke. A ponudiće. Sve, ali sve mi dođite reći. Sve, ali sve se može rešiti. OK?
Svi vi dobri očevi koje emocionalno trese vaspitanje dece u porodici koja to i nije u pravom smislu reči, u porodici koju tata i mama nisu hteli ili uspeli održati, budite hrabri. Dajte malim anđelima sve što možete, trudite se da o vama jednog dana govore najbolje, budi veliki dragi čoveče. Od sekunde napravi dan. Ustani i bori se za njih. Nađi snagu čak i ako znaš da nisi bio kriv. Ti nisi više ti. “Hodaj, nebo strpljive voli”. Ti si njihov tata!
Izvor Free Voice