Print this page

Prva srpska estradna zvezda i neprikosnovena kraljica narodne muzike: Uz njene pesme Nušić je trošio poslednje pare, a Šantić plakao

Bila je kraljica pesme i derta i prva estradna zvezda Kraljevine Jugoslavije. Zbog Sofke Nikolić, njene lepote i glasa koji je umeo da opija, poslednje honorare u kafanama trošili su mnogi pisci i umetnici.

0 comment
Foto: Opanka/Screenshot Foto: Opanka/Screenshot

Kafane, restorani i hoteli u kojima je Sofka pevala sa orekstrom svog supruga Paje Nikolića bili su prepuni. Svi su želeli da čuju i vide čuvenu pevačicu, koja je u svakom pogledu bila ispred svog vremena. Njen repertoar činile su pesme iz Vranja, beogradska komponovana muzika i numere naših poznatih kompozitora. Kako sećanje na nesvakidašnju umetnicu Sofku Nikolić ne bi sasvim izbledelo pobrinuo se Saša Spasojević koji priprema biografiju “Sofka – dert i suze kraljice narodne muzike” i već 15 godinama beleži njen život i izučava našu predratnu muziku.

 

Iako je u Srbiji bilo popularnih pevačica i pre Prvog svetskog rata, niko nije stekao slavu kao Sofka Nikolić. Na vrhuncu karijere bila je od 1927. do 1936. Rođena je 1906. u Tabaniću kod Šapca. Počela je da peva kao devojčica na vašarima, a od 1918. je ozbiljnije zapažena nastupima u Zvorniku. Prvi važniji nastup imala je 1927. godine, a posle Mostara i Sarajeva sredinom 20-ih godina prešla je da živi u Beograd. U Beogradu se udala za Paju Nikolića, šefa velikog orkestra. Sofka Nikolić nastupila je pred Beograđanima prvi put 1927. u čuvenoj kafani “Bumskeler”. Pevala je potom u 20 različitih kafana, a štampa je zabeležila da je zarađivala za to vreme neverovatnih 300 dinara za veče. Prvi put Sofkino pevanje preneseno je radio-talasima 11. decembra 1929. godine na Radio Beogradu iz kafane „Kragujevac“. Ubrzo je njen glas radio-stanicama prenošen po Nemačkoj, Budimpešti, Beču, Berlinu… tako da ju je moglo slušati gotovo pola Evrope.

Prvu ploču sa numerama „Kolika je Jahorina planina“ i „Kad bi znala, dilber Stano“ snimila je sa 19 godina u Beogradu. Snimala je i za ostale izdavačke kuće i u raznim drugim gradovima, pa i u Parizu. Ponela je titulu jedne od najtraženijih pevačica u Evropi tog doba, a prema nekim izvorima za veliki broj svojih ploča dobila je nagradu „Zlatne potkove“. Sofka Nikolić je bila prva pevačica koja je snimila u nizu 16 pesama, i neke pesme su prvi put snimljene kao što je njena pesma “Svu noć mlada”. Po desetinu puta za veče pevala je svoje hitove “Alipaša na Hercegovini”, “Kolika je Jahorina planina”, “Cojle manojle”, “Kad bi znala, dilber Stano“, „Zone, mori Zone“ i „Čuješ, seko“…. Sofka je za 17 meseci snimila čak 55 ploča, a to za rukom nije pošlo čak ni čuvenom pevaču i harmonikašu Bori Janiću.

 

Pored brojnih ličnosti iz javnog života Beograda kojima je pevala, ostalo je zabeleženo da je veliki Sofkin poštovalac i prijatelj bila svetski poznata pevačica Džozefina Beker. Do Sofkinog vremena su se pevačice smatrale običnim kafanskim pevaljkama, ali je Sofka svom pevanju davala neki “viši nivo”. Posle koncerta u Novom Sadu 1933, kod poznatog gostioničara Maneta Bubnja, tadašnja štampa je zabeležila: “Unela je zavist i nemir čak i kod mnogih gostioničara. Niko ne može da oprosti Sofki i njenoj pesmi, jer svi gosti idu tamo gde ona peva.” Pričalo se da je uz njenu pesmu Aleksa Šantić plakao. Poslednje honorare na nju su trošili Nušić i Raša Plaović. Gosti su joj u Skadarliji bili i Tin Ujević, Rade Drainac i druga poznata imena tadašnjeg vremena. U kafanama u kraljevini Jugoslaviji nije se moglo naći mesto kada bi tamo pevala Sofka Nikolić.

 

Savremenici su govorili: „Koliko je bila velika u pesmi, još je bila veća u tugovanju“, a Sofka je potvrđivala: “Pesma je da se peva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, tuga se može samo tugovati, a pesma pevati.”

Sofka Nikolić živela je kao prava zvezda. Stanovala je u raskošnoj vili u Krunskoj ulici, imala kućne pomoćnice koje su rasterivale obožavatelje. Garderobu je kupovala u Parizu, a nastupe brižljivo osmišljavala. Učestvovala je i u brojnim humanitarnim akcijama trudeći se da pomogne svima kojima je mogla. Njena karijera bila je u vrtoglavom usponu sve do njene 33. godine, kada je sve krenulo nizbrdo. 1939. godine Sofki je umrla ćerka jedinica Mariola, u 16. godini. Sofka se povlači u tugovanje i uglavnom više nije pevala, osim retkih zvaničnih snimanja (za Radio Beograd, sa orkestrom Žarka Milanovića i slično). “Pred Drugi svetski rat se povlači u Bijeljinu, gde joj je majka živela i razvodi se od Paje Nikolića. I posle 50-ih se ponovo vraća u Beograd, i peva po restoranima i kafana ali to nije bila više ta Sofka iz 20-ih i 30-ih godina”, napominje Saša Spasojević, pisac biografije.

Ova naša slavna pevačica vremenom je zaboravljena, a javnost je imala priliku da je se seti 1968. godine kada je o njoj snimljen dokumentarni film. Poslednje godine života provela je skromno i usamljeno u Bijeljini i Beogradu. Umrla je 1982. godine u staračkom domu u Banji Koviljači, a sahranjena je na gradskom groblju Pučile u Bijeljini, u kripti pored svoje ćerke.

Iza žene koja je koja je glasom oduševljavala Jugoslovene tridesetih godina ostale su samo pesme i sokak u Bijeljini koji nosi njeno ime. Posle Sofke, nismo imali pravu estradnu zvezdu sve dok se nisu pojavile Silvana Armenulić i Lepa Lukić.

Izvor: Opanak