Print this page

KAKO SMO PROSLAVU SLAVE ZAMENILI SLAVOM

Nekada davno, kao sasvim mlada domaćica verovala sam da se sve može stići. Oči kako otvorim hvatala sam se za brufen, najveći, jer trebalo je izdržati sve… 

0 comment
Foto: Shutterstock Foto: Shutterstock

Piše: Jasmina Jovanović

Nekada davno kada sam bila veoma mlada, naivna i luda, spremanje slavske trpeze i trpezarije započinjala sam pa i po nedelju-dve ranije. Ne znam zašto sve vrle domaćice imaju potrebu da oribaju sve ćoškove pre dolaska gostiju kada je mnogo mudrije to uraditi nakon njihovog odlaska, zar ne? Jer dragi gosti se ne izuvaju, i dozvoljeno im je da duvane čak i u kući gde pušenje nije obično dozvoljeno. Ah,da! Neophodno je srediti kuću kao za sanitarnu inspekciju jer će uvek postojati deo gostiju koji nisu došli kod vas iz preterane ljubavi i poštovanja već da bace oko i na budžake, paučinu i pločice u kupatilu. Potrebna im je građa za abrove, nije im zameriti. Naravno, niko od nas ne zove tamo neke bezveznjakoviće, to su ljudi koje volimo i sa kojima se družimo, ali verujte mi – iskrenost je odavno precenjena. I uvek se nađe neki sanitarac.

Nekada davno, kao sasvim mlada domaćica verovala sam da se sve može stići. Ali mudre reči mog dragog profesora Stakića uvek bi mi odzvanjale u glavi: ”Šta god da planirate da radite, bilo da je to spremanje ispita ili neki drugi posao, uvek ćete se na kraju vajkati, što nisam samo dan ranije počeo.“ I naravno, profesor je bio u pravu. Kad god bih počela, bila je to jedna priča bez kraja. Priča sa mnoštvom predjela, čorbom ili supom, sarmom, pečenjem ili ribom (u zavisnosti od toga da li je bio posni ili mrsni dan) i naravno kolačima. Dakle jedan vanserijski šok za holesterol dragih gostiju podjednako kao i za naš novčanik. Mesecima nakon toga realizovali bi se čekovi koje smo puštali tada u novembru. 

Da nije bilo tog odloženog plaćanja verujem da bismo ranije odustali od proslave slave. Odmah za finansijskim i fizičkim maltretiranjem sledi problem malog prostora, jer tadašnjih 40 komada gostiju nikako nismo mogli da spakujemo u našu trpezariju (uz to najveću prostoriju u kući) u samo jednom danu. Tako da smo umesto Arhanđela Mihajla, našeg divnog svetitelja i vojskovođe svih bestelesnih sila nebeskih mi proslavljali još dva naredna svetitelja koji su dan, i dva dana posle njega. Oči kako otvorim hvatala sam se za brufen, najveći, jer trebalo je izdržati sve… Naravno, hrana koju smo spremali uvek bi pretekla, jer koliko god ljudi da smo zvali, uvek bi bilo viška hrane. Mada i nije bilo loše da kada mi u martu iduće godine prođe ček od prethodne godine, pušten za slavu, ja izvadim šerpicu sarme kao utešnu nagradu…

Trebao nam je, međutim, dugi niz godina da počnemo da razlikujemo slavu od proslave slave.

Vaspitavani u duhu pravoslavlja, znali smo da nešto tu nije kako treba. Ali smo izbegavali da sebi priznamo i da to kažemo naglas. Jer naravno, što bi rekao Radović, „niko neće prvi da počne“. U ovom slučaju da prvi prekine. Retko kada bismo stigli da mi, ukućani, posedimo, popričamo i poslužimo se tih dana. Deca, tada mala, bauljala su okolo ne znajući šta ih je snašlo. Retko smo uspevali da pročitamo akatist našem svetitelju ili porodičnu molitvu tog dana. Ma jok! Samo jurnjava i žurba.

I onda se desilo sve ono što mora da se dogodi svakoj kući staroj 47 godina. Da, našoj kući u kojoj smo živeli. Biber crep je prokišnjavao. Bio je zreo za arheološki muzej. Kroz prozore je duvalo našim bebama oko glave. Nije bilo te trake koju smo mogli da lepimo na stare prozore i vrata, koju košava ne bi produvala.Postalo je kao u Orkanskim visovima, ali ne na taj romantični način…

I tako… Sedneš onda sa papirom i olovkom i kreneš da mozgaš kako od dve srpske platice da obaviš toliko skupih građevinskih radova.(Da, znam da smo srećni što uopšte radimo. Izvinite svi nezaposleni…) I gde da sečeš. Iz kog praznog da prespeš u neko šuplje? I da li je to šuplje bušno, pa će nešto iscureti? A mozgali smo. Cela tri meseca.

Pošto sreća prati hrabre, rešila je da nas „zaprati“. Ništa nismo dobili na poklon ali  robu na rate u Srbiji možeš smatrati poklonom. A posebno ako nisu rate za banku. Dakle, radovi su krenuli, i sa njima rate. Ali, Bože moj, to je bilo jedino moguće a samim tim i najbolje.

Svi radovi na kući, značili su samo jedno. Ove godine nema šanse da pravimo proslavu slave. Biće samo slava. I bi slava. Ona prava, sa skromnim svečanim ručkom za nas, sa kolačem, žitom, svećom i vinom. Slava na kojoj smo svi mogli svečano obučeni i srećni da odemo u crkvu, na liturgiju i sečenje kolača. Slava na kojoj smo pročitali akatist našem svetitelju i slavaricu. Slava na kojoj nije bilo gostiju ali su mi se deca tada pričestila prvi put na dan krsne slave. Bio mi je to znak da je konačno onako kako treba. Bila sam duboko ganuta kada je naš sveštenik izneo putir sa svetom tajnom pričešća. Dan je bio čaroban, u pravom smislu te reči.

Nismo mogli da verujemo da nema one jurnjave, bolova u leđima i kilometara listova kupusa za sarmu. Našim prijateljima i rodbini smo javili da nema gozbe. I naravno niko se nije naljutio.

Cele te godine nakon prve slave bez proslave, više smo se viđali sa ljudima. Leti bi nam svaki vikend bio unapred ugovoren, imali smo bolju i opušteniju varijantu da nadomestimo tu proslavu .Napolju, u hladu drveća, na kafi ili ručku spremljenom bez žurbe. Mogli smo da pričamo sa svakim od dragih ljudi u miru i natenane. Par godina kasnije priznaće nam mnogi od njih kako nam dobronamerno zavide zbog te hrabre odluke, i kako su i oni u premišljanju da se odluče za isto. A za još koji par godina, neki od njih će krenuti našim stopama.

Jer kakva je blagodet jednoj porodici da napravi krkanluk u slavu svom svetitelju a on se recimo podvizavao i postio strogi post. Ili je u nekoj pustinji jeo samo biljke. A još pri tome finansijski naude sebi i svom opstanku u ova teška i nehumana vremena. Ali, tu glavnu odluku igraju odsustvo hrabrosti i robovanje predrasudama. Ljudi se stide da prestanu sa tom proslavom. Plaše se da će ih smatrati propalim zbog toga, siromašnim a samim tim i neuspešnim. Još uvek im je važno mišljenje okoline, a ne pravo stanje stvari. Znam ljude kojima mnogo nečeg nedostaje u životu i mnogo se odriču, ali goste na slavi imaju. Kako da kažeš rodbini da ti treba nov bojler i dušek i da zbog toga nisi u prilici da praviš gozbu_A opet, najvažnije je ono što osećaš u duši, ono što moliš svog sveca zaštitnika, kakav si čovek. Ne bahanalije za koje se kupi gotov kolač u pekari, onaj u koji nije stavljena sveta vodica koju je osveštao sveštenik. Ili se ne kuva žito za Aranđelovdan jer je on živi svetac. Kaže meni jedna bakica: ”Pa što žito aranđelu, on nije umro?“ Nije mi se dalo da joj objašnjavam da nije ni bio živ, jer je bestelesna sila nebeska. A i da je bio živ, pa se upokojio, pred Gospodom su svi svetitelji živi. I da je žito žrtva koja se prinosi za pokoj duše mrtvih predaka… A verovatno mi ne bi ni verovala.

I tako… Kao u mnogim stvarima svojstvenim našem narodu, suštinu smo zaboravili, i držimo se samo gole forme. I to samo onaj deo koji nam se dopada i koji nas prikazuje u boljem svetlu.

Izvor: Detinjarije