Print this page

Kada sam imala 11 godina, majka me je prodala starijem čoveku za gajbu piva i 100€

Dečiji brakovi i dalje su prisutni u Srbiji, a najčešće žrtve su romska deca. Mnogi od njih u ranoj mladosti odlaze od kuće u život koji je često ispunjen bolom i patnjom. O tom fenomenu je pisala Ana Kalaba za Noizz.

0 comment

Zvanično, u našoj zemlji brak ne može da sklopi lice mlađe od 18 godina. Osim u pojedinim slučajevima. Seksualni odnos sa osobom mlađom od 14 godina je krivično delo.

„Mene su udali sa nepunih 11 godina, dobili su kokošku, gajbu piva i 100 evra. Od toga su imali korist možda mesec dana, a meni je ostao problem za ceo život“, počinje Marija svoju ispovest za NOIZZ. Ona danas ima 18 godina i uz NVO Atina uspela je da se otrgne mučnoj sudbini „male neveste“.

 

Nažalost, mnoge žene u Srbiji nemaju snage, a ni adekvatne podrške za to. Između ostalog i zato što su žrtve dečijih brakova ovde potpuno nevidljive – i za javnost i za sistem.

Osim u pojedinim slučajevima. Međutim, izvan tih „pojedinih slučajeva“ postoji još na hiljade onih koji ispadaju iz svakog zakonskog, prirodnog, moralnog, zdravorazumskog okvira i u čijem je središtu devojčica potpuno nesvesna da ima ikakav izbor i pravo na drugačiji životni put.

Ta devojčica je mala Romkinja koja s bebom u naručju moli za pomoć, a svi misle da joj je to sestra. Ta devojčica je poslušna ćerka sa sela koja će „spasiti“ porodicu udajom.

Ta devojčica je Marija, devojka s početka ovog teksta, koja je za NOIZZ ispričala svoju priču.

Marijina priča

„Otac mi je umro kada sam imala 10 godina, od kako je on umro sve je krenulo na loše. Majka mi je umrla pre par godina, ona me je i prodala. Ja sam predosetila šta će se desiti, noć pre nego što sam trebala da odem sa muškarcem za kog me je majka prodala dobila sam temperaturu 40 stepeni. Dok sam bila mlađa očekivala sam da će majka u nekom trenutku promeniti mišljenje i da će me spasiti, ponekad sam uspevala da pobegnem kod nje, ali ona bi me vratila kod tih ljudi“, priča Marija, koja je u pet godina košmarnog braka bila fizički i psihički zlostavljana, primorana da se prostituiše, da krade…

„Ja sam razmišljala šta će biti sa mnom kada odem sa tim čovekom, pomislila sam, možda će me ubiti, ali to i nije najgore za mene. On je hteo da me proda jednom čoveku koji je držao striptiz klubove, ja to nisam htela, on je pretio da će me ubiti. Jednom me naterao da obijem prodavnicu, raskrvarila sam ruku i dok sam bežala krv je curila za mnom, policija je došla tokom noći do kuće u kojoj sam bila, tražio je da vidi moju ruku, pošto je on stajao pored mene pokazala sam ruku koja nije krvarila. Molila sam se u sebi da traži da vidi i drugu ruku i da me uhapsi i da me skloni od njega, ali nije tražio. U sebi sam poželela sve najgore tom policajcu što mi nije tražio drugu ruku i što me nije spasio… Sada kad pričam o tome bude mi teško, ali sam srećna zato što sam ostala živa. Znam samo da ne bih mogla sve to ponovo, pre bih se ubila.“

 

Marija je sa 15 godina došla u program NVO Atina. Priznaje da se i godinama kasnije igrala sa lutkama i gledala crtane filmove. 

„Bilo je čudno svima oko mene, ali meni je to prijalo.“ 

Danas, kaže, živi od poljoprivrede i sama se izdržava.

„Ne mogu da kažem da živim lako, ali sam uspela da završim osnovnu školu i da se snađem… Danas imam partnera i zadovoljna sam, nisam mu ništa rekla, zapalila sam sva dokumenta sa suđenja kako ne bi saznao. Bude mi samo teško kada poželim sa nekim da pričam, jer samo devojke iz Atine znaju šta mi se desilo, samo sa njima mogu da pričam.“

Pitam je kako danas gleda na veze, na ljubav i brak.

„Sećam se kad sam prvi put posle svega upoznala momka najbitnije mi je bilo da je dobar prema meni i da me neće prisiliti ni na šta, dugo mi je trebalo da steknem poverenje. Kad razmišljam o ljubavi, shvatam da lako mogu da se zaljubim i da se vežem za nekog, ali da isto tako lako mogu da se oprostim od nekog. Bitno mi je bilo da me neko voli i da me zagrli. Najbitnije u životu je imati mir i slobodu, ostalo dođe samo od sebe sigurno. Posle svega što mi se desilo znam da mogu da se snađem samo ako sam slobodna“, podvlači Marija.

Novoosvojena sloboda podrazumeva i udaljavanje od njene primarne porodice. S braćom i sestrom je tek povremeno u kontaktu.

„Ja njih pozovem, oni mene ne. Čak mi je skoro rekao brat da jedan muškarac traži ženu za udaju i da mogu da uzmem pare za udaju. Rekla sam mu da neću, ali nisam mogla da verujem šta me pita. Moje sestre nisu prošle bolje od mene, jedna se porodila kada je imala 13 godina, one nisu bile prodate, ali su pobegle rano od majke i morale su da se udaju da bi dobile neku zaštitu, samo sam ja bila prodata. Pre nego što mi je majka umrla otišla sam da je vidim u bolnicu, ona je htela da se vidimo, meni je bilo svejedno, ja nisam osećala prema njoj ništa. Otišla sam da je vidim, setila sam se svaki put kad je prošla pored mene dok su me oni ljudi terali da se prostituišem i svaki put kad je okrenula glavu, ali sam joj oprostila, neka njoj bude lakše, meni ne može“.

Marijina priča nije usamljena, ma koliko zvučala strašno. I ma koliko bila mučna, moramo da se suočimo s tim da je i to Srbija, u 21. veku.

 

Žene, majke – devojčice

„Moramo da prvo napravimo razliku između ranog braka i prisilnog braka. Pod ranim brakom se podrazumeva da u brak stupa maloletna osoba i o tome se obično vrlo subjektivno govori u kontekstu tradicije kojoj je izložena romska populacija, što zapravo nije nikakva tradicija osim tradicije nasilja. Osim toga, imate i primere siromašnih porodica ruralne Srbije koje vrše prinude nad devojčicama. Prinudni brak je forma eksploatacije i najveći broj identifikovanih devojčica su seksualno i radno iskorišćavane, primoravane na vršenje krivičnih dela… Tako da taj brak jeste samo jedan od modaliteta represija nad devojčicama. Za nas je i rani i prisilni brak nasilje. Naš stav je jasan, da niko ne može uzurpirati razvoj jednog deteta i da se zna gde je mesto detetu. Svaki brak pre punoletstva je čin nasilja nad mladom osobom, kojim se zaustavlja njena mogućnost da pravi sopstvene izbore i samostalno donosi odluke, da se školuje i ostvari sebe na način na koji sama želi“, ističe Jelena Hrnjak iz NVO Atina, koja je 2015. izradila studiju o dečijim brakovima prikazujući vezu između dečijih brakova i modernog ropstva.

Studija je bila zasnovana na slučaju 11-godišnje Romkinje prisiljene na brak, jer „kad se devojka obeća, onda to stoji, nema neću“.

Istog dana kada je došla u svoju novu „porodicu“ bila je primorana da ima svoj prvi seksualni odnos sa „suprugom“ nakon čega je dobila batine i pretnje.

Kasnije je „suprug“ devojčice postao njen makro, i prisiljavao ju je da se bavi prostitucijom i da krade, dok su je kod kuće smatrali sluškinjom.

Nakon brojnih pokušaja bekstva, devojčica je pomislila da je pronašla spasioca, ali je i on bio nasilan i nastavio je da je primorava na prostituciju.

Sledeći put kada je uspela da pobegne, treći „spasilac“ ju je prisiljavao na teške fizičke poslove i psihički i fizički je zlostavljao…

 

I dečaci ćute o zlostavljanju

„Što se tiče prisilnih brakova, mi dosad nismo imali nijedan slučaj gde je žrtva bila dečak, ali jeste bilo prinuđivanja dečaka na razne stvari. Mislim da je to tabu tema našeg društva, da se uopšte ne govori o zlostavljanju dečaka, a da verovatno, mi to ne znamo, jeste podjednako zastupljeno i opet dolazi iz patrijarhata gde se dečacima od malih nogu stavlja do znanja da oni to treba da potiskuju i da ne smeju da govore“, kaže Jelena Hrnjak.

U okviru programa Atine, Udruženja građana za borbu protiv trgovine ljudima i svih oblik rodno zasnovanog nasilja, svoje mesto nađe preko 200 200 devojčica, devojaka, žena sa sličnim iskustvima.

Kako ističu, kod njih dolaze samo ekstremni slučajevi, kad je već došlo do nasilja i nema nazad.

Izvor: Noizz